Iza svakog uspješnog sportaša stoji tim ljudi koji svojim znanjem, predanošću i svakodnevnim radom pomažu ostvariti napredak. U hrvatskom parapenjanju jedan od njih je Nikola Karzen – trener sportskog penjanja, student kineziologije i član našeg tima od samih početaka.
S Nikolom smo razgovarali o njegovom putu u penjanju, prvim iskustvima u parapenjanju, radu sa sportašima, međunarodnim natjecanjima te njegovoj viziji razvoja hrvatskog parapenjanja.
Za početak, predstavi se ukratko i reci nam kako si završio u penjanju.
Ja sam Nikola Karzen, imam 23 godine i student sam četvrte godine Kineziološkog fakulteta. Rođen sam u Rijeci, iako od svoje prve godine živim u Zagrebu. Majka i ja smo iz Rijeke, dok je tata Amerikanac, što je ujedno povezano i s time kako sam krenuo penjati, jer je njemu penjanje bilo veliki dio života, posebno tijekom studija u Boulder Coloradu.
Priča ukratko kreće tako da je moj otac oduvijek želio da probam penjanje, ali smo živjeli u Markuševcu u Zagrebu, gdje su jedine penjačke dvorane bile na drugom kraju grada. U to vrijeme dječje treninge nudili su samo SPK Fothia i jedna mala dvorana u Čučerju. Tamo sam krenuo na treninge čim je saznao da imaju dječje grupe.
Na treninge sam išao otprilike dvije godine, kroz prvi i drugi razred osnovne škole. Međutim, s vremenom je interes opao, grupe su se zatvorile i ponovno su ostale samo dvorane na Velesajmu i Škorpikovoj, koje su nam bile prilično daleko. Roditelji su tada odlučili da je bolje da isprobam i druge sportove, što sam na kraju i napravio. Trenirao sam košarku, nogomet, plivanje, tenis, taekwondo, wakeboard i još mnogo toga.
Sve do 2018. godine, kada se otvorio SPK Hive, gdje sam i danas ponosni nositelj članske iskaznice broj 50. Čim se dvorana otvorila, odmah sam krenuo na treninge. Moj put prema radu u penjanju započeo je iste godine, kada sam sa svojih 15 godina počeo volontirati u dvorani tijekom ljeta.
Iz godine u godinu stvari su me dovele do odluke da se želim baviti sportom i penjanjem kroz život te da upišem Kineziološki fakultet.
Kako si se prvi put susreo s parapenjanjem i što te privuklo toj priči?
S parapenjanjem kao sportskom disciplinom prvi put sam se susreo kada me Krešimir Bonačić-Krešić pitao imam li interesa raditi u tom području.
Vjerujem da je jedan od razloga zašto sam odmah bio zainteresiran to što sam parapenjača Luku Srebačića poznavao već nekoliko godina. Bio sam upoznat s time da postoji penjač koji, unatoč svom invaliditetu, ruši norme i stigme u penjanju te svakodnevno pomiče granice koje su ljudi često sami sebi postavili.
Osim toga, poznavali smo se i od ranije. Luka me upoznao još dok sam i sam bio polaznik treninga, a ne trener.
Najviše su me privukle dvije stvari. Prva je to što je riječ o području koje je istovremeno istraženo, ali i potpuno neistraženo. Mnoge klasične ideje o treningu ovdje jednostavno padaju u vodu zbog specifičnosti svakog pojedinog invaliditeta i načina na koji trener mora pristupiti sportašu.
Druga stvar bio je moj osjećaj za cijelu priču. Imao sam dobar predosjećaj i želio sam dati sve od sebe, naučiti nešto novo i okušati se u području koje mi je tada bilo potpuno nepoznato.
Kada si shvatio da ovo može postati nešto puno veće od jednog sportaša ili jednog projekta?
Da budem iskren, od samog početka znao sam da će ovo biti nešto prekrasno i da će se cijela priča samo širiti.
Velik razlog za to je naš predsjednik Komisije za parapenjanje pri HSPS-u Krešimir Bonačić-Krešić, ili kako bi neki rekli, ‘debeli precjednik‘, koji je svojom inovativnošću i energijom sve digao na noge. Znam da će gurati sve granice kako bi uspio izgraditi jednu stvarno prekrasnu priču.
Uz njega je, naravno, i Luka, koji je u svemu ovome bio prvi i zapravo razlog zbog kojeg je cijela ova priča krenula.
Ali ako moram izdvojiti jedan trenutak kada sam stvarno shvatio koliko ovo može postati veliko, onda je to bio Innsbruck. Kada sam stao ispod stijene i shvatio da smo na Svjetskom prvenstvu… to je bio trenutak kada sam znao da ova priča neće stati, nego će samo nastaviti rasti.
Što si ti osobno naučio kroz rad u parapenjanju?
Kroz rad u parapenjanju naučio sam da u mnogim situacijama treba ostati smiren i ne donositi zaključke na temelju iskustva koje imam kao trener sportskog penjanja. Vrlo brzo sam shvatio da ovdje ne postoje univerzalna rješenja i da svakom sportašu treba pristupiti na drugačiji način.
Također sam shvatio koliko su važna mišljenja drugih trenera i njihova iskustva. Upravo razmjena znanja pomaže u stvaranju šire slike, pogotovo u području u kojem svi još uvijek učimo. Kako vrijeme prolazi, naše se znanje razvija, a zajedno dolazimo do novih ideja i boljih načina rada s različitim vrstama invaliditeta.
Moram priznati da su se neka moja osobna uvjerenja o penjanju potpuno promijenila nakon što sam upoznao ljude koji svakodnevno pomiču granice mogućega i ostvaruju nevjerojatne rezultate. Iskreno, to mi je dalo dodatnu motivaciju da i sam postanem bolji penjač i bolji trener.
Kako izgleda rad s parapenjačima Lukom i Jakovom i što te kod njih najviše impresionira?
Nekome bi se možda činilo da su treninzi s parapenjačima Lukom i Jakovom vrlo slični. Na kraju krajeva, riječ je o treningu penjanja. Međutim, bili bi daleko od istine.
Luka i Jakov imaju potpuno različite vrste invaliditeta i upravo zato zahtijevaju potpuno drugačiji pristup.
Luka se penjanjem bavio četiri godine prije nego što smo započeli sustavne i planirane treninge. I danas zajedno otkrivamo nove stvari koje možemo unaprijediti, kako u samom treningu, tako i u načinu na koji najbolje iskoristiti njegove mogućnosti u penjanju.
Budući da Luku poznajem od prije, među nama vlada vrlo opuštena atmosfera. Tijekom treninga puno razgovaramo o tehnikama, vježbama i različitim mogućim rješenjima. Ono što me kod njega najviše impresionira njegova je ustrajnost i volja. Dolazak na Svjetsko prvenstvo i trenutak kada stojiš ispod smjera znajući da predstavljaš svoju državu na svjetskoj razini nešto je što će me zauvijek ostaviti bez riječi.
S Jakovom je situacija nešto drugačija. Budući da je tek nedavno krenuo penjati, njegovi su treninzi trenutačno usmjereni na osnovne kretnje i usvajanje temelja penjanja. Dolazi jednom, ponekad dva puta tjedno, i meni je najvažnije da nakon svakog treninga ode zadovoljan i motiviran vratiti se ponovno. Već sada se vidi napredak u vrlo kratkom vremenu.
Kod Jakova me najviše impresionira njegova odluka da, unatoč svom invaliditetu, ne samo isproba penjanje, nego da ozbiljno krene trenirati i postane bolji penjač. Iskreno, ponekad je i ljudima s dvije ruke teško odlučiti se doći na trening, a on kao parapenjač s amputacijom cijele ruke svojim primjerom pokazuje da je sve moguće kada si postavimo cilj.
Što te najviše iznenadilo kada ste prvi put došli na međunarodnu scenu i upoznali druge reprezentacije?
Najviše me iznenadilo koliko su svi bili otvoreni za razgovor i komunikaciju.
Inače sam vrlo komunikativna osoba i volim upoznavati nove ljude, pa je cijela međunarodna scena na mene ostavila jedan jako topao i ugodan dojam. Već tada sam znao da ćemo se na budućim natjecanjima ponovno susretati s trenerima koji iskreno žele pomoći i podijeliti svoja iskustva, sve s ciljem razvoja parapenjanja u cijelom svijetu.
Upravo je ta otvorenost prema suradnji ono što me najviše oduševilo. Razgovarali smo o svemu – od penjanja i treninga do organizacije rada reprezentacija i uvjeta u kojima pojedine države razvijaju svoje programe.
Takvi razgovori pokazali su mi koliko svi dijelimo isti cilj – razvijati parapenjanje i učiniti ga dostupnijim što većem broju ljudi.
Koliko su važni ljudi, zajednica i prijateljstva u cijeloj ovoj priči?
Mislim da je zajednica jedna od najvažnijih stavki u cijeloj ovoj priči.
Iz vlastitog iskustva mogu reći da sam kroz parapenjanje upoznao prekrasne ljude koji su mi promijenili život. Moja trenutna mentorica, Christine Getoš, pomaže mi u svakom koraku – od planiranja i programiranja treninga te odabira trenažnih operatora pa sve do privatnih situacija koje su ponekad znale utjecati i na moj rad. Da nije bilo nje, vjerujem da bi mi mnoge stvari bile puno teže.
Kao mentorica pokazala se izrazito staloženom. U trenucima kada bih se ja zaletio ili pokušao nešto riješiti na brzinu, ona bi smirila situaciju i pomogla mi pronaći najbolje rješenje. Kako ona često kaže: “Dvije glave su pametnije od jedne.”
Upravo mi je ona pokazala koliko zajednica i prijateljstvo mogu utjecati ne samo na tvoje znanje, nego i na tebe kao osobu.
Na Svjetskom prvenstvu, gdje smo svi bili pod određenom dozom stresa, upravo je naša zajednica pokazala koliko je važna. Svatko od nas nadopunjavao je onog drugoga i svaki problem koji se pojavio zajedno smo uspjeli riješiti.
Gledajući ostale reprezentacije, primijetio sam potpuno isti obrazac. Vidio sam skupine prijatelja, zajednice ljudi koji se međusobno podržavaju, stvaraju nova prijateljstva, dijele iskustva i zajedno rade na razvoju parapenjanja. Na kraju dana svi imamo isti cilj – dati svoj doprinos kako bi ovaj sport rastao i dosegnuo novu razinu.
Što bi volio da ljudi u Hrvatskoj bolje razumiju o parapenjanju?
Parapenjanje je u Hrvatskoj nešto novo, ali nije nešto što u svijetu postoji tek od jučer.
Kod nas već postoje prekrasni ljudi koji koriste penjanje kao sredstvo rehabilitacije i koji godinama pokazuju koliko ono može pozitivno utjecati na kvalitetu života osoba s invaliditetom. Iskreno, ni sam do prije kratkog vremena nisam bio svjestan koliko su vrata parapenjanja zapravo otvorena.
Danas smo na samom početku razvoja ovog sporta u Hrvatskoj i važno je da ljudi razumiju kako svi zajedno učimo. Nitko od nas nije ušao u ovu priču sa svim odgovorima, ali svi imamo istu želju – izgraditi kvalitetan sustav i dati sve od sebe kako bi parapenjanje postalo dostupno što većem broju ljudi.
Volio bih da ljudi prepoznaju koliko je važna podrška. Ako poznaju nekoga tko bi možda želio pokušati, neka ga ohrabre. Možda to neće biti penjanje, možda će biti neki drugi sport, ali upravo podrška okoline često napravi najveću razliku.
Kada jedni drugima damo priliku i vjerujemo jedni u druge, možemo napraviti velike korake, bez obzira o kojem se sportu radi.
Gdje vidiš hrvatsko parapenjanje za pet godina?
Nakon razgovora s brojnim reprezentacijama na međunarodnoj sceni, hrvatsko parapenjanje za pet godina vidim na visokoj međunarodnoj razini.
Volio bih da imamo odlične uvjete za trening, otvorena vrata za svakoga tko želi penjati, ali i za nove trenere koji će se željeti uključiti u razvoj ovog sporta.
Kao primjer često spominjem Poljsku. Prije samo tri godine imali su jednog natjecatelja, a danas imaju više od deset sportaša i fantastičan tim ljudi koji zajedno rade kao treneri, asistenti i vodiči. To pokazuje koliko se stvari mogu promijeniti u relativno kratkom vremenu kada postoji dobra organizacija i jasna vizija.
Osim toga, volio bih da Hrvatska kroz nekoliko godina bude domaćin jednog velikog međunarodnog natjecanja. Možda ne odmah Svjetskog prvenstva, ali Europskog prvenstva ili velikog međunarodnog Open natjecanja na kojem bismo mogli ugostiti sportaše iz cijelog svijeta, pokazati što smo izgradili u parapenjanju, ali i predstaviti ljepote naše zemlje.
Mislim da je to cilj kojem vrijedi težiti.
Kada bi danas netko s invaliditetom došao na prvi trening i rekao: “Ne znam mogu li ja ovo”, što bi mu rekao?
Ukratko…
“Do or do not. There is no try.”
Svi smo jednom krenuli od početka. Kada gledaš ljude koji se penju godinama, lako je pomisliti da je njihov put bio jednostavan ili da je ono što rade nedostižno. Ali nije tako.
I najbolji penjači nekada su penjali svoje prve smjerove, a Picasso je također jednom morao naučiti držati kist.
Najvažnije je napraviti prvi korak i vjerovati u sebe. Možda neće sve uspjeti iz prvog pokušaja, možda će biti padova i teških trenutaka, ali to je dio svakog sporta i svakog napretka.
Važno je pokušati. A ako padneš, ustaneš i pokušaš ponovno.
Jer i malim koracima na kraju dođeš do cilja.
Za kraj…
Nikolina priča pokazuje da hrvatsko parapenjanje ne grade samo sportaši, nego i ljudi koji su spremni učiti, dijeliti svoje znanje i zajedno stvarati nove prilike.
Od prvog treninga pa sve do nastupa na međunarodnoj sceni, Nikola je dio tima koji svakodnevno dokazuje da se kvalitetan sustav ne gradi preko noći, nego predanim radom, suradnjom i zajedničkom vizijom.
Ovo je tek početak njegova puta u parapenjanju, ali sigurni smo da ćemo u godinama koje dolaze zajedno ispisati još mnogo lijepih priča.
SPK Art rock 