Prije nešto više od pola godine upoznali smo Luku i krenuli graditi priču o parapenjanju u Hrvatskoj. Danas se priprema za svoja prva međunarodna natjecanja i uskoro će postati prvi hrvatski parapenjač koji će nastupiti na međunarodnoj sceni.
Tko je Luka kada nije na stijeni, kako je ušao u parapenjanje, što ga motivira i što bi poručio drugim osobama s invaliditetom, pročitajte u razgovoru koji slijedi.
Kako bi se predstavio nekome tko te ne poznaje?
Po struci sam profesionalni kuhar, ali nakon nesreće sam se prekvalificirao za sistemskog/mrežnog administratora.
Radim u IT firmi Visoka razina kao administrator i održavatelj sustava, od običnih računala i servera pa sve do dizajniranja, konfiguracije i kasnijeg održavanja mrežne infrastrukture. I kao tech support gdje je naravno i nezaobilazni dio posla:
„Ej bok, nešto sam kliknuo pa sad više ništa ne radi.“
„Mailovi mi ne dolaze.“
I moje najdraže:
„Ne radi mi printer.“ ili: „Ne mogu skenirati.“
Što radiš kada ne penješ?
Imam širok raspon interesa i stvari koje me zanimaju. Pratim razvoj svega i svačega, teško je sad spomenuti samo jednu stvar koja me zanima. Pratim podcaste s raznim temama, od povijesti do astronomije.
Ali ono čime se najviše bavim je modelarstvo, slaganje i bojanje maketa te figura iz filmova i serija. Moglo bi se reći da sam tipični geek.
I u zadnjih godinu dana počeo sam učiti plesati tango, da naučim barem jedan ples pa da malo odudaram od tipičnih geek zanimanja. Ustvari, sad kad trebam napisati nešto o svojim hobijima, vidim da to baš i nije lagano za navesti…
Kako si ušao u parapenjanje i kako je krenula cijela ova priča?
Prvenstveno sam počeo trenirati penjanje da se malo dovedem u formu jer sam imao problema s donjim dijelom leđa. Kad sam se već odlučio baviti nekim sportom, cilj mi je bio raditi na cijelom tijelu, a ne samo na problemu s leđima.
Imao sam sreću da je jedna penjačka dvorana bila jako blizu mog ureda i kad sam jednom prilikom izašao na teren obaviti neke popravke, naletio sam na dvoranu. Nazvao sam prijatelja koji je nešto malo penjuckao prije i dogovorili smo se da odemo zajedno kako bih ja probao penjati.
Skupilo nas se pet i svi smo počeli trenirati penjanje. Nakon šest mjeseci svi su se više-manje razbježali u drugim smjerovima, a ja sam ostao na penjanju.
I četiri godine kasnije, eto me…
Na čemu trenutno najviše radiš kao sportaš?
Na samom sebi radim uvijek, jer moje solo treniranje prije nije bilo baš najkvalitetnije izvedeno, pa sad uz trenere ispravljam svoje greške. S obzirom na to da sam prvenstveno počeo penjati bouldere i jedino sam na njima dosad trenirao, trenutno najviše radim na izdržljivosti i tehnici top rope penjanja.
Ljudima koji ne znaju to je sve penjanje – pa ideš gore, kaj ne? Da, ideš gore, ali način kako doći do gore nije isti.
Boulder je kraći, eksplozivniji i dinamičniji, dok je top rope duži, sporiji, promišljeniji i zahtijeva puno veću izdržljivost. I način razmišljanja kako riješiti problem nije isti. Ja još uvijek imam mindset boulderaša, ali malo po malo i to se mijenja. Da ne spominjem da cijelo vrijeme razvijam svoju tehniku, jer nikad neću moći izvesti većinu stvari koje drugi penjači rade, pa moram izmisliti neku svoju „toplu vodu“.
Na primjer, odmor na stijeni. Objesiti se na grif i odmoriti ruke. Kod mene je to malo drukčije. Ne mogu ispružiti ruku skroz do kraja da mi leđa preuzmu težinu tijela u odmoru pa moram malo čarobirati.
I još uvijek čarobiram. I koliko vidim, čarobirat ću i dalje.
Kako se osjećaš pred svoja prva međunarodna natjecanja i nastupe za Hrvatsku?
Hmmmm… Pa definitivno uzbuđeno, pogotovo kad znam da sam prvi dosad iz Hrvatske koji će se natjecati na takvoj međunarodnoj razini. Još nemam nervozu, ali i to bi se moglo promijeniti kad prvi put izađem pred stijenu „za ozbač“.
Mislim da je to za očekivati. Kako se sve više približava datum prvenstva, sam sebe pitam: Jesam li spreman za to? Ne bih htio razočarati svoje trenere Christine Getoš i Nikolu Karzena, pa tako ni Krešu Bonačić-Krešića radi kojeg je zapravo započela cijela ova priča.
Svi su dali svoje vrijeme i znanje da se ovo pokrene i da me se pripremi koliko god je moguće u dosta kratkom roku. Treba uzeti u obzir da nam je ovo prva sezona i da moji treneri još uvijek uče kako trenirati osobu s invaliditetom. Svi troje se često znamo češkati po glavi pokušavajući pronaći rješenje za neki potez koji bih trebao napraviti, a ne ide mi zbog određenih ograničenja.
Kako nam je ovo prva sezona, dogovor je da nema velikih očekivanja. Cilj je učiti, skupljati iskustvo i vidjeti gdje smo u odnosu na ostatak svijeta.
Teoretski zvuči dosta opušteno. U praksi baš i ne.
No pressure. 😊
Što te motivira da nastaviš kada je teško?
Klopa na kraju treninga. Burger iz Celja. Pizza iz Ljubljane. 😊
Kratko i jednostavno – da dođem do topa.
Po mogućnosti iz prvog pokušaja i bez previše padanja.
Kad sam ušao u svijet natjecanja i upoznao druge parasportaše te vidio s čime se neki od njih nose, često si kažem: „Ak mogu oni…“
Što bi poručio drugim osobama s invaliditetom koje razmišljaju o sportu ili penjanju?
U mlađim danima me sport stvarno nije zanimao. Geek po prirodi. Ali kad su došle određene godine, rekao sam sam sebi:
„Pa ne mogu sa trideset i nešto biti u tako lošoj formi.“
Prije nesreće sam kratko vrijeme s prijateljem nešto malo penjao, više koketirao s penjanjem nego što sam ga ozbiljno trenirao, ali mi se svidjelo. Bio je to prvi sport koji me zaista zainteresirao i u kojem sam vidio da bih se mogao pronaći na duže vrijeme. Onda se dogodila nesreća i pomislio sam:
„Nema više penjanja.“
Sjećam se kad sam prvi put nakon bolnice otišao u Decathlon kupiti tenisice kako bih počeo hodati po prirodi. Tijekom oporavka nabio sam petnaest kilograma. I naletim na policu s penjačicama. Nije mi bilo lako gledati ih, moram priznati. Znao sam koliko me taj sport zabavljao. Koliko god kratko trajalo, uvijek bismo išli doma nasmijani, umorni i ono najvažnije – zadovoljni. I sad toga više nema…
Zašto?
Zato što imam invaliditet?
I?
Kako mi je prijatelj rekao kad sam ga nazvao i rekao da imam dvoranu blizu ureda:
„Ajde idemo vidjeti. Jel možeš? Ide – ide. Ne ide – ne ide. Bar ćeš znati. APP.“
I eto, izgleda da mogu.
Svi su me blijedo gledali kad sam rekao da sam se počeo baviti penjanjem.
„Nisi mogao naći nešto što ne zahtijeva sve funkcionalne prste?“
To je bio najčešći komentar. A moj odgovor je uvijek bio:
„Ne. Ovo mi je dosta teško.“
Tako da, nebitno koji invaliditet imate. Jeste li rođeni s njim ili ste ga stekli kroz život, potpuno je svejedno. Ako imate želju probati neki sport, nagovorite nekoga da ide prvi put s vama. I vidite.
APP [ak prođe, prođe]… A možda i prođe.
Nemojte si stvarati ograničenja zato što niste „cijeli“. Da, bit će teško. Da, trebat će se prilagođavati. Da, trebat će se otkriti puno „tople vode“. I da, postoje stvari koje nikad nećete moći napraviti kao netko tko nema invaliditet.
I što onda? Jel vas to zabavlja? Jel se osjećate bolje nakon toga?
– Eto. Dva najvažnija kriterija su zadovoljena!
Pred Lukom su prva međunarodna natjecanja i prvi nastupi za Hrvatsku u parapenjanju. Ovo je tek početak njegove parapenjačke priče.



















